Lisica: Sukob Izraela i Irana ulazi u novu fazu, posljedice će osjetiti cijeli svijet

Decenije napetosti između Izraela i Irana

Čini mi se da decenijama nekako gledamo taj rat u sjeni između Izraela i Irana. Da li smo sada u 2026. došli do te tačke, zapravo prešli tačku povratka gdje je direktni vojni sukob postao nekako nova normalnost?

Ako analiziramo sve ono što se događalo u prethodne četiri ili više decenija, ja bih tu povukao paralelu možda sa 1953. godinom i operacijom Ajax kada britanske sigurnosne obavještajne službe, naravno s pomoći Sjedinjenih Američkih Država, svrgavaju Mohameda Mosadeka, tadašnjeg lidera Irana koji je nastojao da nacionalizira naftu. Tu nam kreću problemi.

Naravno, prije toga je bilo različitih interesa prema Iranu i od strane Sovjetskog Saveza, Velike Britanije, Sjedinjenih Američkih Država, ali se možemo sjetiti 1945. godine kada se konferencija u Teheranu nakon Drugog svjetskog rata održava i gdje je Iran imao jednu poprilično značajnu ulogu kao jednu vrstu medijatora.

Sada, nakon pronalazka nafte i populariziranja tog energenta, imamo i veći interes globalnih sila prema Iranu i sve to traje. Kažemo, od 1953. godine mi već imamo određena zaoštravanja da bi sve kulminiralo u 1979. godini u kontekstu revolucije, kada dolazi do promjene tadašnjeg režima, dolaskom novog režima i do jednog velikog događaja, do zatočenja američkih građana u ambasadi u Teheranu.

Američka politika i procjene o mogućem ratu

Ako posmatrate američke medije i izjave određenih profesora međunarodnih odnosa oni su istakli da je trenutno Izrael našao dovoljno glupog predsjednika koji će krenuti u rat i izgleda da tako to djeluje?

Vidite, Sjedinjene Američke Države kao globalna sila, kao hegemon broj jedan u svijetu sa svim svojim manama i vrlinama, ipak su imale snage da i ranije se upuste u ovakvu jednu avanturu, mogu reći. Međutim, procjene su bile ipak da se ne ide u tom smjeru, jer su znali da Iran ipak nije ono što je Irak, Afganistan ili neka druga zemlja.

Iran je ipak dosta ozbiljna zemlja, dosta veća zemlja sa 90 miliona ljudi, sa jednom tradicijom. I to vidimo sada na terenu gdje je postalo sasvim jasno da bez kopnene invazije Iran neće moći pasti.

I zbog toga imamo najavu prijetećih dana da li će tu kurdske snage ili neke druge doći na teritoriju Irana, ali je jasno da promjene režima neće biti bez uticaja u ulici, tako da kažem. Nisu uspjeli, kažem, da probude određenu nezadovoljnu masu, da izađe i da se na taj način svrgnu režim.

S druge strane, također daleko mi djeluje ta situacija o nekom kopnenom napadu, jer imajte u vidu svaki kopneni napad neminovno nosi velike žrtve. Sada, da li su američki građani spremni da pošalju svoje sinove, da tamo negdje daleko, nekoliko hiljada kilometara od američke obale, da ratuju i gube živote?

To nam govore i statistike. Svega 26% američkih građana općenito podržava ovakvo stanje na terenu i Trumpov rat. Imali smo i izvještaje u Kongresu, Senatu, oprečna mišljenja.

Neki marinci koji su proveli određeni staž na frontu, najčešće na Bliskom istoku, i znaju šta ih čeka su se pobunili. Ono što bih ja ovdje podstavio jeste jedan zanimljiv stav Mearsheimera, profesora međunarodnih odnosa i geopolitike u Čikagu, koji podcrtava da je ovo izraelski rat, da je Izrael uvukao Sjedinjene Američke Države i da ovo jednostavno nema smisla ako se pogledaju analize.

Ako sad kažemo samo da analiziramo ono što govore američki stručnjaci, određeni političari poput Sandersa, Mamdanja i ostalih, vidimo jedno polariziranje u Americi što se tiče ovoga i da jednostavno Izraelu odgovara da troši novac Sjedinjenih Američkih Država u kontekstu nekih svojih aspiracija.

Sama činjenica koju je jutros objavila, mislim Al Jazeera, da jedan dan napada koji izvodi Izrael i Sjedinjene Američke Države košta oko 91 milion dolara i da se do sada već 3,7 milijardi dolara potrošilo u svega nekih sedam dana. I to su veliki izdaci za američke poreznike i vjerujte u ovom trenutku da se održavaju izbori u Sjedinjenim Američkim Državama sigurno bi Trump bio poražen.

Pozicija Rusije i Kine

Kada govorimo o saveznicima, evo konkretno i Iran, Rusija, Kina, kako gledate na njihove pozicije?

Zanimljiva je pozicija Rusije. Ako pogledate šta se dešavalo u prethodniku nekoliko decenija, jasno je da je i Rusija tada u obliku Sovjetskog saveza imala određene aspiracije prema Iranu, prema Afganistanu i drugim dijelovima tog svijeta, pa donedavno i prema Siriji.

Situacija što se tiče Rusije je poprilično jasna. Ko malo šire posmatra međunarodne odnose, vidi da Rusija neće nikad ugroziti svoje interese i da se neće upuštati u nešto što nije u njihovom interesu.

Tako je bilo 1999. godine u situaciji na Prištinskom aerodromu kada su ostavili svoje saveznike iz Srbije na cjedilu, povukli su se, prepustili su faktički Kosovo međunarodnim trupama, Sjedinjenim državama i NATO snagama.

Također situacija u kontekstu Bašara Al-Asada govori o tome da su njemu ponudili dom dok im bude to odgovaralo, međutim da se nisu uključivali u nikakve borbe kada je krenula ta operacija oslobađanja Sirije.

Tako i u kontekstu situacije sa Iranom, iz jednog prostog razloga – ni Rusiji ne odgovara da Iran bude jači od Rusije, a s druge strane ni Kini ne odgovara također da Iran bude jači.

Međutim Kina ima ovdje čisto ekonomske interese. Njima treba iranska nafta, ali da će oni svoju sigurnost ili neke druge resurse rizikovati zbog Irana ili bilo koga – čisto sumnjam.

Tako da ne vjerujem da će se ni Rusija ni Kina uvući u neki sukob, zato što je to njihova doktrina vanjske politike da gledaju isključivo svoje interese i da se ne upuštaju u avanture za koje ne znaju kako će ishoditi.

Turska između Zapada i Irana

Turska balansira između Zapada i Irana i sada kakva uloga Ankare može biti u svemu ovome?

Turska se pozicionira kao jedan od najvažnijih geopolitičkih igrača u području u kojem obitava. Međutim, njihovo djelovanje ukazuje na to da oni žele biti globalna sila.

Ako se sjećate konferencije u Sharm El Sheikhu u Egiptu, kada su se lideri skupili pod vodstvom Trumpa, Trump je posvetio jedan govor o tome kakva je Turska danas, kako je jaka Turska vojska, te kakva je Turska pod Erdoganom.

Ti valospjevi u stvari nam govore koliko je i zapadnim državama važna Turska u konačnici za ostvarivanje određenih geopolitičkih ciljeva.

Ne smijemo zaboraviti također da je Turska jedna od najznačajnijih članica NATO saveza, da ima izuzetno borbenu moć i da je to država od blizu 90 miliona stanovnika. Oni graniče sa Iranom i to je činjenica – od geografije se ne može pobjeći u geopolitičkom smislu i uvijek se to mora imati u obziru.

Isto kao što Bosna i Hercegovina ne može pobjeći od svoje geografije gdje s jedne strane imamo Hrvatsku, a s druge Srbije.

Tako ni Turska. Turska mora balansirati. Ne može se upustiti u neke akcije nepromišljene protiv Irana. Nije im ni u interesu. Oni Iran nazivaju prijateljskom državom, ali se zna da ipak imaju određena rivalstva između te dvije države.

Turskoj ne odgovara pad Irana jer bi to sasvim sigurno promijenilo geopolitičku sliku Bliskog istoka i definitivno bi etabliralo Izrael kao faktor broj jedan.

Izrael trenutno ima najznačajnije resurse u kontekstu naoružanja i novca, međutim sa slabljenjem Irana slabjela bi i Turska u tom smislu.

Moguće posljedice zatvaranja Hormuškog tjesnaca

Kada govorimo o ekonomskim posljedicama, prijeti se i zatvaranjem Hormuškog tjesnaca.

U kontekstu geopolitičkih previranja, geopolitiku možemo najjednostavnije objasniti tako da svi osjećamo posljedice nekog događaja koji je udaljen nekoliko hiljada kilometara od nas.

Prije nekoliko dana trebala je biti odigrana utakmica između Dubaja i Partizana. Partizan dolazi u Sarajevo u nedjelju i igra regionalnu ligu, a ta utakmica je do prije dva dana bila pod upitnikom zbog ovih geopolitičkih tenzija jer je nekoliko igrača košarkaškog kluba Partizan ostalo u Dubaju.

Dakle, svi osjećamo posljedice. Da ne govorim o situaciji na ulicama Sarajeva i drugih gradova gdje su ljudi uzimali naftu u galonima pokušavajući da se opskrbe.

Situacija sa zatvaranjem Hormuškog tjesnaca je itekako ozbiljna. Međutim, Iran je korigirao svoju izjavu i rekao da neće potpuno zatvoriti prolaz, nego da će to biti zatvoreno za određene evropske, američke i druge brodove koje smatraju neprijateljskim.

To će svakako imati šire implikacije i povećanje cijena nafte.

Geopolitički uticaji na Bosnu i Hercegovinu

Može li podrška određenim političkim strukturama u Bosni i Hercegovini biti dio šire strategije suzbijanja iranskog ili drugog uticaja?

Sa stanovišta Bosne i Hercegovine sve investicije koje pomažu razvoju države i njenog stanovništva su dobrodošle, ukoliko nemaju skrivene namjere i nisu dio nekog šireg geopolitičkog paketa.

Poznati su bliski odnosi Amira Grossa Kabirija sa Draganom Čovićem i politikom HDZ-a. Kabiri se pojavljuje kao eksponent izraelske politike ne samo u Bosni i Hercegovini nego i na Zapadnom Balkanu, jer djeluje i u Crnoj Gori i drugim područjima.

On je, između ostalog, ulagao u fudbalski klub Zrinjski Mostar, a danas vidimo i utrkivanje unutar Bosne i Hercegovine ko će se približiti izraelskom lobiju i ko će biti njihov proksi u zemlji.

Uz Čovića, koji je ranije uspostavio odnose s Kabirijem kroz projekte poput Aluminija, i Milorad Dodik pokušava preko Izraela lobirati za svoje političke ciljeve. Često posjećuje Izrael i ustupa prostor za djelovanje njihovog soft powera i drugih oblika uticaja.

Bosna i Hercegovina je zanimljiva Izraelu i ostat će, kao i ostatak Zapadnog Balkana, prostor na kojem će se preplitati interesi različitih država, prije svega Izraela, Turske i drugih regionalnih i globalnih aktera.

Sve informacije o sukobu na Bliskom istoku pratite u našem Live Blogu.

╰┈➤ Program N1 televizije možete pratiti UŽIVO na ovom linku kao i putem aplikacija za Android /iPhone/iPad